Kapiten Vojvodine Dejan Zukić napustio je redove svoje „stare dame“.

Jedan od najvažnijih i najuticajnijih igrača u modernoj istoriji kluba, svoju karijeru nastavlja u austrijskom Volfsbergeru, sa kojim je potpisao ugovor na tri godine.

Svi navijači, simpatizeri kluba, novosadska javnost, UO na čelu sa Dragoljubom Zbiljićem, ovim povodom žele da se zahvale našem Zuki na svemu što je učinio za naš klub, od kako je stigao u akademiju „Ilija Pantelić“, pa od debija za prvi tim u Vranju protiv Dinama u proleće 2019.

Kada je trčao za loptom na poljanama svog rodnog Bačkog Jarka i lupao komšijske kapije i prozore, niko nije mogao ni da pretpostavi da će baš taj dečak biti rame uz rame u istoriji „stare dame“ sa nekim od najvećih igrača koji su nosili dres FK Vojvodina.

Takođe, malo je onih koji su uspeli da osvoje trofej u Kupu Srbije i potom igraju još jedno finale (osim Stefana Đorđevića), i onih koji su oborili brojne rekorde, a Zuki je nedostajalo još samo tri utakmice da stigne do brojke od 200 utakmica u dresu „stare dame“.

Na tim utakmicama, na terenu je proveo preko 10.000 minuta, dao je 33 gola i upisao 18 asistencija, a kao član FK Vojvodina bio je i član svih mlađih reprezentativnih selekcija Srbije.

Ali, neke druge stvari govore mnogo više o Zukinoj dugovečnosti i potvrđuje činjenicu da je jedan od najuticajtnijih i najvažnijih igrača u modernoj istoriji „stare dame“.

Naime, Zukić je najmlađi kapiten u istoriji kluba, a takođe i najmlađi koji je stigao do jubilarnog stotog nastupa za Vošu. I za kraj, što je možda i najvažnije, sa svojih 197 zvaničnih nastupa je 29. na listi igrača sa najviše odigranih mečeva, međutim, poslednji koji je odigrao više nego Zukić bio je još Laslo Lerinc koji je pre gotovo pola veka upisao četiri nastupa više – 201, u periodu od 1969. do 1977, gotovo duplo više godina nego što je Zuki za gotovo isti broj utakmica.

Od Laslovog odlaska, do danas, nijedan igrač nije uspeo da odigra 197 utakmica do Dejana Zukića, koji će, sigurni smo, svoje brojke popraviti, jer ovo je samo „do sledećeg viđenja, Zuka“, a ne „zbogom“.

Kapiten Dejan Zukić takođe se biranim rečima oprostio od navijača, saigrača, stručnog štaba, ljudi iz kluba i svih onih koji su mu pomogli da ostvari svoje snove noseći dres sa plavom zvezdom.

– Došao je taj trenutak da se rastanem sa svojim voljenim klubom u kom sam odrastao, stasao i postao i igrač, ali i čovek. Vojvodina je od mene napravila i čoveka i igrača i zato želim da se zahvalim svim svojim saigračima i trenerima koji su mi pomogli da postanem ovo što sam danas. Emocije su mi pomešane, jer ja Vošu volim i ta ljubav ne može da se opiše tek tako lako. Želim da se zahvalim i direktoru omladinske škole Dušku Grujiću, koji je tada, uz tadašnjeg trenera Nikolu Kovačevića, insistirao na mom dolasku u klub. Ali i koji me je ispratio i koji mi je uvek davao savete i kada me nije išlo, a bio je uz mene i u lepim trenucima. Takođe, želim da se zahvalim upravi kluba na čelu sa predsednikom Dragoljubom Zbiljićem, jer od kako je on došao, oseti se drastinča promena u svakom smislu, od svlačionice, terena, tribina, samog Novog Sada, svi su se  nekako preusmerili opet ka Voši i opet poželeli da joj pruže ljubav i podršku. Mislim da zbog toga imamo i da ćemo imati sve više navijača i da je pred našom Vojvodinom, sa takvim ljudima, svetla budućnost. Voša mora i nastaviće da raste i verujem da joj je mesto među prve dve ekipe svake godine. Takođe, moram i da izrazim posebnu zahvalnost na tome što je rastanak bila moja odluka i što je predsednik prepoznao i osetio u potpunosti moju želju da se pokažem u inostranstvu. Klub je imao dve ponude, druga je bila iz Amerike, ali moja želja je bila da ostanem u Evropi i da se dokažem, jer sam osetio da je ovo prava fudbalska priča.  Predsednik i klub su ostali uz mene i ja nikada neću zaboraviti kako se moja Voša ponela prema meni sada i kada sam odlazio. Svojoj ekipi i saigračima i stručnom štabu želim svu sreću protiv Ajaksa i u novoj sezoni, pratiću svaku utakmicu i kad god mi se ukaže prilika, doći ću da bodrim Vojvodinu, jer će ona za mene uvek biti moja druga kuća.